Divni gubitnici

Da je bilo do Vrkića i Matića, nitko ne bi bio ni nestao – to je prvo što treba reći o činjenici da su ta dva bivša opozicionara pristala, uime nacionalističkih predsjednika Hrvatske i Srbije, pokušati olakšati potragu za nestalima. Da je bilo do Vrkića i Matića, nit' bi bilo rata, niti mrtvih, obogaljenih, ranjenih, niti zločina, razaranja, svog tog užasa i patnje.

Boris Pavelić, Novi list
Podeli

Nije, međutim, bilo do njih, nego do onih koje kao svoje uzore i danas, svatko na svoj način, ističu predsjednici Hrvatske i Srbije. A opet su to dvoje, Grabar-Kitarović i Vučić, baš od Vrkića i Matića zatražili da potragu za nestalima odvoje od politike i pretvore u ono što je oduvijek morala i biti: ne, kako je to dobro formulirao Ivica Vrkić, "potraga za Srbima i Hrvatima", nego, naprosto, "potraga za mrtvima".

Time, tim pozivom "divnim gubitnicima" – naslov romana Leonarda Cohena lijepo opisuje sve koji su se suprotstavljali ratu – Vučić i Grabar-Kitarović još su jednom potvrdili notorno, što se ovdje na Balkanu uporno odbija razumjeti: da nacionalistička isključivost ne može riješiti baš nijedan ozbiljan problem, štoviše, da ih može samo stvoriti.

Ivica Vrkić i Veran Matić, dakle, izaslanici su Grabar-Kitarović i Vučića za nestale. U utorak su se prvi put sastali u Osijeku, i već na tome prvom sastanku iznijeli podataka i prijedloga kakvih javnost dugo nije čula; neke od njih nikada. No valja se, prije svega, prisjetiti tko su to, zapravo, Vrkić i Matić. Devedesetih, obojica su skoro izgubili glavu: Vrkića, tadašnjeg političara Hrvatske narodne stranke u Osijeku, vjerojatno je samo pismo Savke Dabčević-Kučar Tuđmanu spasilo od zagonetne pogibije na crti fronta, nakon što je u srpnju 1991, zajedno s još nekoliko osječkih oporbenjaka, dobio mobilizacijski poziv.

S one strane granice, Veran Matić je u Beogradu pokretao nezavisni Radio B92, tijekom cijelih devedesetih najpozudanije oporbenjačko-mirotvorno uporište protiv Miloševićeva režima – a ne treba posebno napominjati što je to moglo značiti za osobnu sigurnost. Usprkos svemu tome, obojica – i Vrkić i Matić – u kasnijim su godinama razvili rijetku vrlinu da izvuku najbolje čak i iz povremene suradnje s notornim nacionalistima, pa se Matić dao u humanitarni rad, dok je Vrkić uspješno okončao mirnu reintegraciju istočne Slavonije, a danas, kao gradonačelnik Osijeka, svoj lijepi grad na Dravi postepeno ali uspješno liječi od posttraumatskog poremećaja dugih glavaševskih i đapićevskih godina.

I opet su sada Matić i Vrkić, mogao bi netko reći, pristali s đavolom tikve saditi. Možete li, primjerice, zamisliti s kakvim će raspoloženjem Verana Matića, tog prononsiranog "soroševca" i "izdajicu", dočekati u generalštabu Vojske Srbije kada zatraži da otvore arhive o nestalima iz Hrvatske? I kako će Vrkića dočekati u hrvatskome povjerenstvu za nestale kada im dođe prenijeti požurnicu Srbije da ubrzaju ekshumaciju više od sedamdeset neekshumiranih grobnih mjesta, koliko ih još u Hrvatskoj čeka otkopavanje?

No gesta Vrkića i Matića vrijedna je baš zato što se čini beznadnom. Premda lišeni ikakve moći osim moći javne riječi, a suočeni s najzatvorenijim i najzlogukijim strukturama bivše države, Vrkić i Matić mogu mnogo učiniti. Vidjelo se to već u utorak, na konferenciji za novinare poslije njihovoga prvog sastanka.

Obojica su govorili otvoreno i bez kalkulacija; štoviše, rečene su stvari kakvih nikad još nismo čuli: da je "bol ista na obje strane", da su u Dunavu pronađena tijela te da se rijeka pretražuje i dalje; da Srbija traži ekshumaciju 76 grobnica u Hrvatskoj te identifikaciju četristo već ekshumiranih tijela; da prijavljivanje mjesta grobnica treba postati "častan čin" a ne "izdaja"; da pretragu vojnih arhiva u Srbiji treba voditi nezavisna komisija; da u potragu valja uključiti nevladine organizacije; te, napokon, priznanje da je politika dosad ometala potragu, te da to mora prestati.

Upućeniji su to, manje-više, znali i dosad, ali sada je prvi put rečeno javno, s pokroviteljstvom vlasti u obje države, i to od ljudi s osobnim integritetom i moralnim pravom da govore o potrazi za nestalima: jer, ponavljamo, da je bilo do Matića i Vrkića, nitko ne bi bio ni nestao.

I zato ćemo pohvaliti samo tu dvojicu divnih gubitnika, a ne one koji su ih imenovali; jer, činjenica da su Grabar-Kitarović i Vučić baš Matića i Vrkića zadužili da traže nestale, manje je od najmanjeg što bi to dvoje političara moralo učiniti za obitelji nestalih ljudi. Matić i Vrkić, pak, premda znaju s kim imaju posla, pristali su založiti vlastiti moralni integritet kako bi pomogli ljudima kojima pomoć uistinu treba.

Nadajmo se, zato, da će im i ovaj posao uspjeti onako kako je Vrkiću uspjela mirna reintegracija: potpuno, bez ijedne žrtve i bez ijednoga novog nestalog, na veliku žalost šovinista s obje strane granice.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu i uključite se u našu Viber zajednicu.